SLOBODA: ZAŠTO JE STALNO TRAŽIMO IZVAN SEBE

Ovo je za mene jedna od najvažnijih tema uopće, ako ne i najvažnija. I ja sam se prije tako osjećala, pitala ta pitanja, a sada primjećujem da to većina ljudi radi. 

Sloboda je jedna od onih riječi koju svi koristimo, kojoj svi težimo, za kojom čeznemo, a rijetko je stvarno osjećamo.

Često govorimo: “Bit ću slobodna kada ću imati više novaca, kad se preselim, kad promijenim posao, kad riješim ovaj odnos, kad budem kao netko drugi, kad život konačno počne izgledati onako kako sam si ja to zamislila! “

Dok to govorimo, maštamo i ne primjećujemo da smo slobodu pretvorili u uvjet. Zašto mislimo da se sloboda nalazi izvan nas? Odgovor je jednostavan… zato što smo tako naučeni.

Od malih nogu učimo da vrijedimo kad nešto postignemo, kad se prilagodimo, kad ispunimo očekivanja. Učimo da je sreća nagrada. Da zahvalnost dolazi nakon. Da se prvo treba izboriti, izdržati, preživjeti pa tek onda uživati.

I tako sloboda postaje projekcija u budućnost. Fantazija. Obećanje. Iluzija.

Problem je što ta budućnost, kad jednom dođe, rijetko donese ono što smo očekivali jer se unutarnji svijet nije promijenio.

Ako znamo da je sloboda unutra zašto to ne možemo živjeti? Zato što znanje nije isto što i iskustvo.

Možemo tisuću puta čuti: “Ništa izvana te ne može usrećiti.” I to nam zvuči logično.

Ali tijelo ne vjeruje.

Jer tijelo pamti: uvjerenja koja smo upili, obrasce ponašanja koje smo gledali, emocije koje nismo smjeli izraziti, strahove koje smo progutali, traume velike i “male” koje nikad nisu dobile prostor. 

U nama ne živi samo jedna istina, u nama žive programi.

I oni rade automatski.

Koju energetsku poruku šaljemo kad smo stalno ljuti, jadni, mrgudni?

Ne šaljemo poruku riječima. Šaljemo je stanjem, vibracijom. 

Kad smo stalno u otporu, nezadovoljstvu, uspoređivanju, ljutnji… mi svijetu, Bogu, svemiru, postojanju poručujemo:

“Ovdje nije sigurno. Ovo nije dovoljno. Ja nisam dovoljna.”

Život nam vraća sve što vibiriramo, ne kao kaznu, nego kao odraz. 

Ne zato što nas netko kažnjava. Nego zato što vibracija traži sličnu vibraciju. Ima ona jedna izreka koju smo stalno ponavljali kad smo bili mali : Što govoriš to postojiš. I to je ta istina. Što vibriraš to i dobivaš. 

A zahvalnost? Zašto je ne možemo jednostavno “odabrati” i živjeti ?

Zato što zahvalnost ne može doći iz glave. Ne možeš reći tijelu:

“Od danas budi zahvalno.”

Ako u tebi živi stara tuga, bijes, razočaranje, osjećaj nepravde… zahvalnost neće imati gdje sjesti.

Zato mnogi ljudi “nabrajaju” stvari na kojima su zahvalni, ali ništa se ne mijenja jer zahvalnost nije lista. Zahvalnost je stanje prisutnosti.

I ono počinje s jednom jednostavnom, ali dubokom istinom:

Živa sam. Postojim. Dišem. To nije mala stvar.

To je čudo koje smo prestali primjećivati.

Zašto se radije fokusiramo na fantaziju nego na sadašnjost?

Jer sadašnjost boli. Fantazija obećava bijeg. Sadašnjost traži prisutnost.

Lakše je misliti: “Kad se ovo promijeni, ja ću biti sretna.” nego sjesti s onim što jest i osjetiti. Ali upravo tu počinje sloboda.

Ne kad se život promijeni. Nego kad prestaneš bježati od sebe.

Je li sve to zbog uvjerenja, programa i memorija u tijelu?

Da.

Zbog uvjerenja koja nisu ni naša, obiteljskih obrazaca, emocionalnih naslaga, trauma i “traumica”…

Ali ima i dobra vijest: Ništa od toga nije tvoja krivnja. Ali je tvoja odgovornost ako želiš slobodu.

Što nam je činiti? Ne popravljaj se, ne forsiraj pozitivu, ne glumi zahvalnost.

Nego stani, uspori, počni slušati tijelo, priznaj što stvarno osjećaš, daj prostor emocijama koje osjećaš, prestani čekati idealne uvjete, vrati se u ovaj trenutak.  Sloboda ne dolazi kad se sve posloži. Sloboda dolazi kad prestaneš odgađati život.

I ono najvažnije:

Sloboda nije stanje u kojem je sve savršeno. To je stanje kada si slobodan od mentalnih okova, iluzija, projekcija.. kako god da se zvalo to traženje slobode izvana.

Sloboda je kada više ne bježiš od sebe ❤️

A kad to prestaneš raditi, zahvalnost ne dolazi kao obveza. Dolazi kao prirodan odgovor na činjenicu da jesi.

Svaki dan možeš učiniti nešto što je trenutno u “tvojim rukama”. Odaberi tri male stvari na koje možeš utjecati i učini ih svaki dan. 

Evo nekoliko prijedloga za male svakodnevne prakse pa koja vam se najviše svidi. Odaberite barem tri. 

1. Mikro-pauza prisutnosti (1 minuta)

Jednom dnevno stani i postavi si pitanje:

“Gdje sam sada u tijelu, u mislima, kakvo mi je disanje?”

Bez promjene. Samo primijeti.

Ovo trenira živčani sustav da ne bude stalno u bijegu.

2. Svjesno disanje, ali stvarno svjesno

3 - 5 sporih udaha i izdaha, s naglaskom na izdah.

Dugi izdah = poruka tijelu da je sigurno.

Sloboda počinje kad tijelo osjeti sigurnost.

3. Jedna istinita rečenica dnevno

Npr.: “Danas osjećam umor. Osjećam težinu. Osjećam mir. “

Ne afirmacija. Samo istina. Istina oslobađa, a ne pozitivna misao.

4. Svjesni izbor umjesto automatske reakcije

Jednom dnevno, kad se pojavi impuls da odgovorš, reagiraš, povućeš se..  pitaj: Mogu li ovo napraviti malo sporije? I to je sloboda.

5. Zahvalnost bez romantiziranja

Ne “na svemu sam zahvalna”, nego:

“Zahvalna sam što danas dišem.”

“Zahvalna sam što osjećam, iako boli.”

To je zahvalnost koja uključuje stvarnost, ali ne bježi od nje.

6. Svjesni kontakt s tijelom (30 sekundi)

Stavi ruku na: prsa, trbuh, vrat. I reci u sebi: Tu sam. 

Ovo je jako snažna poruka. 

7. Promatranje emocije, ali s dozvolom

Kad se pojavi emocija, dodaj ovo:

“Dopuštam ti da budeš tu.” Ne analiziraj je, ne popravlja je, samo dozvoli. 

8. Jedan mali čin nježnosti prema sebi

Ne na način “zaslužila sam”, nego svjesno popij čaj, istegni se, prošeći se, budi u tišini, slušaj glazbu.. 

Sloboda se gradi kad prestanemo sebe tretirati kao projekt.

9. Svjesno ne činjenje

Svaki dan namjerno nešto ne napravi: ne odgovori odmah, ne objasni se, ne opravdaj se. Ovo je jako oslobađajuće.

10. Večernje pitanje

Prije spavanja: Gdje sam danas bila najviše svoja?

Jedno pitanje. Bez odgovora ako ne dođe.