SOCIJALIZACIJA – Riječ koju svi koriste, a malo tko razumije

Svakodnevno čujem riječ socijalizacija.

Često se izgovara s ozbiljnošću, kao da nosi neku svetost – “Ali dijete se mora socijalizirati!” 

Moje dijete ne ide u vrtić i zato često čujem - a SOCIJALIZACIJA?

Zaustavimo se na trenutak.

Što ta riječ uopće znači? I zašto je počela služiti kao izgovor?

Što znači “socijalizacija”?

Prema rječniku stranih riječi, socijalizacija je proces u kojem pojedinac usvaja norme, vrijednosti i obrasce ponašanja društva u kojem živi.

Definicija djeluje neutralno, ali da li je zapravo neutralna? 

Ne kaže da je to dobro ili loše. Ne kaže da dijete postaje slobodno, cjelovito ili sretno. Samo – funkcionalno. Ali što znači “funkcionalno”? Funkcionalno za koga? Za sistem? Za grupu? Za tržište?

Socijalizacija ili stvaranje osobe koja nije ona?

U stvarnosti, pod krinkom socijalizacije često se događa nešto drugo.

Dijete ne postaje slobodan član društva – ono postaje program, persona.

Što to dijete zapravo uči: da mora ustati kad mu se spava, da mora ići tamo gdje ne želi, da mora jesti kad nije gladno, da mora šutjeti kad bi vrištalo, da mora sjediti dok mu tijelo želi plesati i tako u nedogled. 

I onda jednoga dana odraste. Radi posao koji ne voli. Igra po pravilima koja ne razumije. Zaboravi gdje je ostavio sebe. To nije socijalizacija. To je pripitomljavanje.

A što ako dijete ne ide u vrtić?

Ako roditelj odluči da dijete neće ići u vrtić, odmah ga se suočava s pitanjem:

“A što je s njegovom socijalizacijom?”

No što ako je roditelj zapravo odabrao očuvati djetetovu izvornost?

Što ako zna da: jedna teta na 20 ili 30 djece, ma kakve škole završila, ne može zadržati prostor djetetove unutarnje slobode. Program koji uključuje buđenje bez potrebe, jelo bez gladi, spavanje bez sna – nije prirodan.

To nije socijalizacija. To je trening za kasnije – za svijet u kojem čovjek više ne zna što osjeća, ni tko je. Svijet u kojem život prolazi, a on ne zna čiji ga to život vodi.

Roditelj nije kriv ako dijete ide u vrtić – ali neka zna zašto

Neki roditelji moraju raditi. I to je potpuno razumljivo.

U tom slučaju, dijete ide u vrtić jer je to trenutno rješenje.

Ali to je onda drugačiji razgovor. U tom slučaju pričamo o tome: kako pomoći djetetu da zadrži svoju energiju, kako ga osnažiti iznutra, kako mu biti podrška kada izađe iz sustava.

A ne da dijete ide u vrtić pod lažnom etiketom “socijalizacije” – kako bi odrasli mogli sebi lakše opravdati osjećaj da su propustili nešto dragocjeno.

Jer duboko unutra, svaki roditelj zna: ovdje se ne radi (samo) o socijalizaciji.

Radi se o odgovornosti, istini, prisutnosti – i hrabrosti da ne radimo ono što svi rade, ako osjećamo da to nije ispravno za naše dijete.

Za kraj

Socijalizacija nije pojam koji treba slijepo štovati.

To je riječ koja nas poziva da zastanemo i pitamo:

U što ja želim da se moje dijete “uklopi”?

Tko mu prenosi vrijednosti – i jesu li one istinske?

Hoće li ono ostati povezano sa sobom dok ga učimo kako biti s drugima?

Jer dijete je već biće puno mudrosti.

Ono ne treba oblikovanje – već zaštitu svoje izvornosti.

A to je posao nas odraslih.

Ne da ih učimo kako da budu netko drugi – već kako da ostanu ono što već jesu.